Stalni postav 2017-10-08T21:21:10+00:00


Muzejska planinarska staza

Izložbu smo osmislili kao muzejsku priču koju ćete doživjeti u svom vlastitom usponu na planinu. Kroz jedanaest tematskih sklopova prošetati ćete uz prekretnice slovenske planinske, alpinističke i gorske službe spašavanja te upoznati poticaje, koji ljude već odavna vuku u planine.

Povijest slovenskog planinarstva prožeta domoljubljem vodi vas od početaka organiziranog planinarstva do prvih alpinističinih uspona te aktualnih vrhunskih dostignuća naših penjača u domaćim i stranim planinama. Na putu ćete susresti prve planinske vodiče, nosače i markaciste te spasioce gorske službe za spašavanje.

Kako bih vaš korak bio siguran i izvan područja našeg muzeja, pratit će vas upute za sigurno pješačenje u planinama. Isto kao u planinama, možete se i u našem muzeju diviti prirodi, kojoj upućujemo posebnu pažnju.

Muzejsku planinarsku stazu označavaju Knafelčeve markacije. Skupite sve pečate na putu do vrha preko različitih doživljaja, interaktivnih zadaća, testova… i na cilju ćete primiti nagradu. Muzejska planinarska staza može postati priča za svakog posjetioca pojedinačno, baš kao istinit uspon na planinu.

 

Planine me zovu

Tri središnja poriva svakog planinarstva su životna potreba, radoznalost i čežnja.

Kako dijete već vuče da se popne na obližnju planinu gospodarstva tako vuče i pametnog neizreciva snaga gore na visoko; umoran od velikih domaćih briga, dosta mu je svega, nevoljan radi teških tikvi, traži mir i tišinu, budući da ga dolje na svijetu ne pronađe, bježi gore na visoku goru u svoju slatku utjehu. (Propovijed župnika Marije Vertovca, 1820)

Planinska priroda je sa svojim odmaknutim i nedostižnim svijetom već odavna budila u čovjeku ujedno strah i poštovanje. Svojom netaknutom ljepotom bila je obavijena velom mitova i priča. O njoj je ovisio opstanak jednostavnog čovjeka. Zbog toga su se već tisućljeća unatrag prvi posjetitelji uputili u planine iz ekonomskih razloga, jer su imali čvrste uvjete za opstanak kao lovci, pastiri, planinski stočari, rudari, ugljenari, biljari, a neki su se uputili i zbog vjerskih razloga kao hodočasnici. U 18. stoljeću su pomoću domaćina planine počeli otkrivati prvi istraživači – prirodoslovci, uglavnom botanici.

Ekonomske potrebe su se postupno počele mijenjati u divljenje i otkrivanje ljepota planina i tu se odražava nacionalno – domoljubni element, planine su postale prostor za brojne sportske užitke. Slovenske planine su kroz stoljeća svjedočile svoju simboliku čežnje, uspona, samodokazivanja i svladavanja različitih prepreka. Već odavna su privukle sebi brojne strance, koji su njihov glas odnijeli u svijet. Planine su danas mjesto pravog susreta ljudi iz različitih dijelova svijeta, raznih uvjerenja i različitih ciljeva te prostor gdje rukom u ruci hodaju strpljenje i međusobno razumijevanje.

Član sam planinarske organizacije

Članstvo u planinarskoj organizaciji vrijednost je već sama po sebi, dobrovoljno djelovanje iskaz je poštovanja i hrabrosti.

Svjestan i oduševljen planinar je g. Ivan Lampreht, veleposjednik na Kumenu. Ne samo da je sam član Podravske podružnice, već je upisao kao člana i svoju suprugu i gospodina sina. Ponosno nose svi troje i znak našeg društva. Slava im! (Planinski vestnik, 1906)

Članstvo u planinskoj organizaciji donosi brojne prednosti, koje članovima omogućuju različite oblike kretanja u svim godišnjim dobama, stručno vođenje sportskih djelatnosti, upoznavanje i proučavanje planinskog svijeta, društvenost, doživljaje i bogato izražavanje o planinskom svijetu. Od velikog je značenja stručni planinski odgoj gdje se po raznolikom programu ističe „Mladinska komisija pri Planinski zvezi Slovenije“ (Omladinska komisija Planinskog saveza Slovenije). Planinarska organizacija svoje člane usavršava za siguran put u planine.

Potražnja po planinarskim drugovima i udruživanja imaju dugu tradiciju. Već sredinom 19. stoljeća u različitim dijelovima Europe počeli su osnivati prve planinarske organizacije. Na Slovenskome području organizirana planinarska djelatnost ponajprije se održavala u okviru stranih planinarskih organizacija, uglavnom Njemačko-austrijskog planinarskog društva i Austrijskog turističkog kluba. Prvo spomenuto bilo je sa svojom Kranjskom sekcijom nestrpljivo do Slovenaca. Zbog oštrog nacionalizma Nijemaca i želje za očuvanjem slovenskog lica slovenskim planinama se radi domoljublja među Slovencima pojavila potreba po osnivanju vlastite planinarske organizacije. Posljednji su se već 1872. godine u Bohinju organizirali u planinskom društvu „Triglavski prijatelji“, koje se bilježi kao prvo slovensko planinarsko društvo, ali je njihova djelatnost zbog protivljenja vlasti brzo prestala funkcionirati. 1893. godine bilo je na poticaj članova društva „Pipa“ osnovano Slovensko planinarsko društvo (SPD), koje neprekidno djeluje sve do danas pod imenom „Planinska zveza Slovenije“ (Planinski savez Slovenije). Njegova temeljna zadaća najprije je bila obrana od denacionalizacije i širenje slovenske planinarske djelatnosti. Osnivale su se podružnice SPD, gradile kolibe, pravile staze. U skupine su se udruživali i penjači, njihov prvi je cilj bio sistematično održavanje alpinizma. To su bili uglavnom klub penjača „Dren“ i „Turistovski klub Skala“. Nakon drugog svjetskog rata sve su djelatnosti SPD prenesene u „novu“ organizaciju, Planinarski savez Slovenije. Danas su u njoj povezani planinska, alpinistička i ostala društva, koja su se oblikovala od nekadašnjih podružnica ili nastala nanovo. Osnovali su ih manjine Slovenaca, Slovenci u iseljeništvu te u inozemstvu.

Biram cilj i put

Odaberi put za kojeg si sazreo!

Uz rub velikog Triglava gdje je šetnja opasna dao je župnik Aljaž napeti 130m snažnog željeznog pocinčanog uža na 36 željeznim kolcima, koji su cementom utvrđeni u izbušenu stijenu. Tako neumorno radi taj uzoran muž u čast naše domovine, zato i njemu slava! (Planinski vestnik, 1895)

Kad se pripremamo za put u planine te biramo cilj moramo uzeti u obzir svoje znanje i iskustva, tjelesnu pripremljenost i izdržljivost. Prve ture obavimo s iskustvenim planinarima ili se priključimo planinarskom društvu. Prije nego se poduhvatimo zahtjevnijih tura, potrebno je obaviti nekoliko lakših izleta. Iz različitih vodiča i zemljovida prikupimo informacije o stazi ili o njoj ispitamo nekoga tko ju je obišao u zadnje vrijeme. Nekoliko dana prije ture pratimo vremensku prognozu. Za uspon odaberemo svojoj kompetenciji primjerno zahtjevnu stazu, laku za silazak. Planine obilazimo pa napravljenim i označenim planinarskim stazama, koje su raširene po svim slovenskim pokrajinama, a najviše ih se nalazi na području alpskog svijeta. Za put brinu graditelji staza i markacisti. S obzirom na tehničku zahtjevnost razlikujemo lake staze gdje si kod hodanja nije potrebno pomagati rukama, zahtjevne staze gdje si moramo na zahtjevnijim mjestima pomagati rukama te jako zahtjevne staze gdje je upotreba ruku nužno potrebna. Zahtjevne i jako zahtjevne staze su zaštićene klinovima, žičanim užem i drškama. Sve su staze označene crvenim usmjerivačkim tablama s bijelim natpisima te Knafelčevom markacijom – crveni krug s bijelom točkom u sredini. Među stazama ističu se vezni putevi (obilaznice), transverzale koje povezuje više točaka. Najstarije planinarske staze napravili su domaćini zbog ispaše, lova, proizvodnje ugljena i rudarstva, namjerno označavanje i osiguravanje staza počelo je kad su planine počeli otkrivati i istraživači. Prve markacije su bili kameniti čunji, stošci, naslagani iz kamenja. Do kraja prvog svjetskog rada naše su staze bile označene ravnim prugama u crvenoj, zelenoj, žutoj i plavoj boji, nadalje možemo na stazama pratiti Knafelčeve markacije.

Pripremam se za put

Dobra priprema osigurava bar polovicu uspješnog izleta!

Oprema je tako bitna stvar da mora svaki planinar zaista posebno na nju gledati, inače bi se mu moglo dogoditi da mu se neki pothvat uruši te bi time čak i svoj život ili svojih drugova živote doveo u opasnost. (Planinski vestnik, 1895)

Prije odlaska na turu brižno odaberemo opremu, koju prilagodimo tehničkoj zahtjevnosti te udaljenosti odabranog cilja i staze, vremenskim razmjerima, trajanju ture te činjenici idemo li na put sami ili u skupini. Jako je bitno da je planinarska obuća preko gležanja te ima rebrasti potplat – gojzerice i dovoljno veliku naprtnjaču. U njoj neka pored marende, pića i osobnih dokumenata budu još rukavice, kapa, vjetrovka, zaštitna krema, sunčana naočala, rezervna odjeća, kompas, odgovarajući planinski zemljovid, prvu pomoć s aluminijskom zaštitnom folijom, zviždaljka, bivak vreća, šibice, svijeća i baterijska svjetiljka. Ako se odlučimo za jako težku turu, koja zahtjeva penjanje, trebati će nam i kaciga, pojas za penjanje te komplet za samo osiguravanje. Zbog bolje vidljivosti neka bude gornja odjeća i naprtnjača živih boja. Obucimo se po slojevima.

Za planinsku je opremu značajan izvanredno brzi tehnički i tehnološki razvoj. Posebice u zadnjim desetljećima na trg dolaze uvijek novi ispopunjeni materijali i oprema.

Prvi posjetitelji planina na svojim izletima, turama ili vođenjima nisu primjenjivali posebnu opremu. Posebice kod planinskih vodiča nije bilo puno takve opreme koju su inače primjenjivali kod seljačkih rada, na primjer dereze, te su ih izradili sami ili domaći obrtnici (konopci, obuća, krplje za snijeg, okovani štapovi). Prije „izuma“ naprtnjače stvari su nosili u različitim vrećicama, torbama, torbicama. Odjeća bila je slična onoj u dolini, žene se u planine odlazile u suknjama, kod muškaraca uvažile su se hlače do ispod koljena – „pumperice“. Sve dok nisu poznavali cepina primjenjivali su sjekire, kladiva i planinske štapove. Već u prvom broju Planinskog vestnika iz 1895. godine objavljene su upute kakva neka bude „odjeća i oprema turista“.

U planine idem s vodičem

Najbitniji cilj vodiča u planinama je briga za sigurnost onoga koga se vodi, sebe i za prirodu u planini.

U planine treba polaziti s domaćinima i vodičima kojima se možeš povjeriti, ih saslušati i ne biti pametniji od njih, jer se sve tvoje znanje u većini primjera pokaže za glupost. (Baltazar Hacquet, 1796)

Kada se odlučujemo za teže, nepoznate ture, zimske i skijaško planinske uspone na vrhove ili tek želimo više doživljaja te iznad svega siguran put u planine, najpametnija je odluka za pratnju odgovarajuće kvalificiranog i iskusnog vodiča. Njegova je zadaća da stručno te na ugodan način vodi pojedince ili skupine u planine te ih sigurno dovodi unatrag u dolinu. Savjetuje i o odgovarajućoj planinarskoj opremi. Planinarski vodič je najviši mogući stručni planinarski naziv u Sloveniji. Vodič PZS označava dobrovoljnog, stručno kvalificiranog vodiča, koji djeluje u okvirima planinarskog društva. Brine za temeljnu edukaciju članova društva, vodi ih u planine te savjetuje kod nabave odgovarajuće opreme.

Planinski vodiči kod nas imaju dugu tradiciju. Prvi planinski vodiči su bili domaćini koji su pratili istraživače na stazama, koje su prethodno obišli sami iz ekonomskih potreba. Bitnu ulogu imali su i kasnije, kada su u planine počeli polaziti prvi turisti, jer su u 19. stoljeću samo rijetki pojedinci planine obilazili bez vodiča. Vlast i planinske organizacije osjećali su se odgovornima za sigurnost stranaca u planinama, pa su počeli organizirati tečajeve za vodiče i dodjeljivati službene dozvole za obavljanje službe vodiča. Vodiči su često obavljali i rad nosača te prema potrebi i planinskog spasioca. U svom radu su primjenjivali jednostavnu opremu, koju su izradili sami ili su je već i prije primjenjivali kod seljačkih obaveza. Plaćeni su bili prema tarifi vodiča, koju je odredila vlast, služba vodiča bila je dodatna zarada. Uz zvanje vodiča su se već i prije svjetskog rata pojavili prvi oblici dobrovoljne službe vodiča. U planine su vodili svećenici, učitelji ili izviđačke organizacije.

Obilazim svijet planina te ga upoznajem

U planinama mi smo gosti prekrasne, a i osjetljive prirode koja bi i nakon našeg odlaska takva i trebala ostati.

Zbog vađenja planika bio je kažnjen, vjerojatno prvi na Kranjskom, Janez Rekar domače rečeno: »Roža in Jaga«(„Cvijet i Progon“) iz Mojstrane. Okružna kapetanija radovljiška osudila ga je na 6 sati zatvora. (Planinski  vestnik, 1899)

Prirodne datosti našeg planinskog svijeta posljedica su dizanja planinskog lanca Alpa u sudaru Afričke i Eurazijske tektonske ploče. Dizanje traje već više od 100 milijuna godina. Taloži koji prevladavaju kod nas su počeli nastajati već prije 300 milijuna godina južnije od Zemljinog ekvatora. Kretanjem afričke cjeline tektonske ploče bile su gurnute daleko prema sjeveru do današnje pozicije. Reljef je posljedica selektivne erozije raznolikog geološkog sustava i tektonske građe Alpa. Otporne kamenine grade mogućne vrhove i stijene. Uz manje otporne kamenine, nastale su duboke ledenjačke i riječne doline i sutjeske te ravnice s pašnjacima i šumama.

Visoki platoi od vapnenca su milijunima godina postali dubokih kraških oblika, nastali su visoko gorski kraški reljefi sa sistemima kraških jama i dubokim bezdanima. U planinama ujedno u studencima, potocima i slapovima počinju vodne staze koje istodobno znače izniman potencijal virova pitke vode.

Vrijeme u planinama osjetno je promjenljivije nego u dolinama, oborine su češće i intenzivnije, vjetrovi su snažniji, temperature su niže. U visokim planinama često i ljeti pada snijeg.

Svaka tura na planinu počine po šarenom travnjaku, češće u šumi, koja je najraširenija i prirodno očuvan ekosistem našeg planinskog svijeta. Zbog raznolike površine i lokacije na jako klimatsko zanimljivom području, gdje se hladna i sirova kontinentalna (alpska) klima susreću s blagom i toplijom mediteranskom klimom, naše su planine pravi botanički eldorado.

Planine su sve više posječene. Uz velike globalne promjene i zagađenja također i brojnost posjetnika prouzrokuje zabrinjujuće okolišne probleme. Urbanizacija i razvoj infrastrukture, problemi prometa, buke, zagađivanja vode i otpada su oni kod kojih i planinari možemo nešto učiniti. Dakle potrebno je sve posjetitelje planina upoznati s načelima zaštite okolice te poduprijeti mjere zaštite prirode. U to ubrajaju se osobito zaštićena područja – parkovi koji u sebi nose misiju zaštite prirode. Bitnu ulogu pri tome ima Triglavski nacionalni park, koji je jedan najstarijih parkova u Alpama i jedan od najvećih prirodnih zaklada Slovenije. Namijenjen je zaštiti prirode i očuvanju kulturnog krajolika, pa i istraživanjima, edukaciji i doživljajima prirode.

U planinskom svijetu ulazimo u najosjetljivija područja prirodnih ekosistema koji u svojim njedrima nude životni prostor mnogim biljkama i životinjama. Upoznati prirodu, kulturni krajolik i ljude, koji žive ispod planina, iznimni je doživljaj uz koji moramo uvažavati i načela zaštite prirode.

Ako se dogodi nesreća

Sigurni planinari postat ćemo razboritošću, znatnom edukacijom i hodanjem po raznolikim terenima.

Neiskustvenih turista, koji hodaju sami ili bez izučenog vodiča, te im se dogodi nezgoda i kod lakih tura ima više nego onih što idu na opasne, teže ture s iskustvenim vodičem. Onaj tko se ne osjeća sasvim jakog, neka ne hoda po planinama. Onaj tko ima kakvu bolest, npr. srčanu grešku, ne smije putovati na visoke vrhove. U lošem vremenu nemoj polaziti na ture, također ne smiješ u snijegu u visoke planine! (Planinski vestnik, 1895)

Planine su uvijek bile i ostat će opasne za posjetitelje, iako je brojna posjeta donijela varljiv osjećaj sigurnosti. Prije odlaska u planine moramo razmisliti o vlastitoj sigurnosti i našoj pripremljenosti za određenu turu. Cilj ture nije samo osvojiti vrh, nego i siguran povratak. Brojne se nesreće dogode baš kod silaska. Dužnost svakog posjetitelja planina je da uz nesreću pomaže u okvirima svog znanja, iskustva i mogućnosti, o potrebnoj pomoći mora odmah obavijestiti centar za obavješćivanje na telefonski broj 112 ili nadležnu postaju gorske službe za spašavanje. Većina nesreća nastupi zbog neprimjerne pripreme na turu, precjenjivanje sposobnosti, nedovoljne opreme, nepoznavanja staze te nepoznavanja i podcjenjivanja vremenskih razmjera u planinama. Najčešće opasnosti su ako se poskliznemo, pad, padajuće kamenje, grom i pothlađenost.

Nesreće u planinama su bile prava rijetkost. Ako su se dogodile u pomoć su požurili domaćini, planinski vodiči ili suputnici. Popularizacijom planinarstva i ostvarivanjem alpinizma u 20. stoljeću pa se povećao i broj nesreća i time zahtjevnost rješavanja. Radi toga je 1912. godine bila u Kranjskoj Gori u okvirima Slovenskog planinarskog društva osnovana prva postaja za spašavanje. Od tamo su se postaje proširile i u krajeve, koji su bili planinarsko ishodište najbližim planinama. Do danas je ta prva planinarska postaja za spašavanje postala silna organizacija s raspredanom mrežom postaja za spašavanje po cijeloj Sloveniji, s najsuvremenijom opremom i suvremenim tehnikama rješavanja te ciljem pomagati ljudima, koji su se u planinama našli u nevolji.

Zaustavit ću se u planinarskom domu

Veselo raspoloženje je poželjno, ali ne znači pijanku i gozbu, koja bi smetala ostalim posjetiteljima u planinskom odmorištu. (časni kodeks slovenskih planinara)

Od kolike važnosti su planinske kuće za turizam zna svaki planinar sam najbolje cijeniti posebice tada, kad su mu na putu prepreka bile različite nesreće, kao što su magla, kiša, oluja itd. Kad je lijepo vrijeme u planinskoj kući ugodno se odmoriti i nađe se u njoj ono što čovjeka okrijepi, ako je opskrbljena najpotrebnijim namirnicama. (Planinski vestnik, 1895)

Planinski dom namijenjen je odmoru, prehrani, planinskom osposobljanju i skloništu u primjeru nesreće ili nevremena. U njoj može se dobiti informacije o stanju staze i vremenskoj prognozi te u primjeru nesreće možemo obavijest proslijediti. Tu se također upišemo u upisnu knjigu, kako bi nas ako se dogodi nesreća lakše našli. U domu ne očekujmo velike udobnosti i raskošnog jelovnika, jer time možemo brinuti o smanjenju ekoloških problema. Poštujemo kućni red, ne prouzrokujemo buke i obzirni smo do ostalih posjetitelja.

 

Prvi planinski domovi su na Slovenskom području postavljeni na kraju 18. stoljeća i bili su namijenjeni osobito istraživačima. U drugoj polovici 19. stoljeća njemačke i austrijske planinarske organizacije u našim planinama počele su postavljati planinske kuće, koje su bile više kao utočišta planinarima namijenjena učvršćivanju njemačke dominacije i germanizacije slovenskih krajeva i planina. Planinama i planinarskim kućama davali su njemačka imena, upravitelji su govorili njemačko, tuđi turisti su imali prednost pred domaćima. Osnivanjem Slovenskog planinarskog društva razmjere su se još okrijepile, jer su i Slovenci počeli graditi planinarske kuće, kojima su željeli očuvati slovensku sliku planina. Svako otvorenje planinarske kuće bilo je u tadašnje vrijeme što se može veličanstvenije te je značilo pravu nacionalnu demonstraciju. Nakon drugog svjetskog rada u planinarstvu prevladalo je mišljenje da je potrebno što većem broju ljudi omogućiti izlete u obližnje planine, stoga je danas u našim planinama više od 170 planinarskih skloništa.

Kao alpinist posjećujem domače i tuđe stijene i vrhove

Alpinist je čovjek koji traži probleme i sretan je kad ih nađe i nadvlada.

Alpinizam nije ništa drugo kao dosad najintenzivnije obraćenje kulturnog čovjeka k prirodi… Preko strmih i najstrmijih stijena penju se sada bez straha naši mladići i mlade… Nema oštrice i nema stijene kojih naši penjači ne bi savladali!  (Henrik Tuma, 1930)

Alpinizam kao djelatnost uključuje penjanje, šetanje i skijanje u planinskome svijetu, posebice po bespućima i bez planinskog vodiča koja je najzahtjevnija oblika planinarstva. O penjanju govorimo kada si moramo kod kretanja pomagati rukama. Cilj alpinista su teško dostupni vrhovi i teško prolazne stijene, po kojima se penje po neosiguranim penjaćim smjerovima. Temeljno alpinističko znanje možemo steći u alpinističkoj školi, opise pojedinačnih penjaćih smjerova pa u mnogobrojnim penjaćim vodičima. Prvi smjerovi trebaju biti kraći i lakši te je potrebno popeti se zajedno s alpinističinim instruktorom, tek nakon toga možemo se na turu uputiti sami. Zbog sigurnosti uvijek bismo trebali penjati se u navezi, u paru ili skupini.

Počeci europskog alpinizma sežu u kraj 15. stoljeća, kada su penjači prvi put upotrijebili konopac, drvene klinove, stremena, letve i ledne klinove. Također i na Slovenskom su području već postojali pred krajem 18. stoljeća pojedinci, koje možemo ubrojiti među alpiniste (Valentin Stanič, France Kadilnik, Julius Kugy, Henrik Tuma, drenovci). Organizirani mondeni alpinizam počeo je između obija rata kad su se penjači popeli na prve teže penjaće pravce i pratili načelo „Gdje je volja, tamo je put.“ Svojim dostignućima su posebno izdvajali članovi Turistovskog kluba Skala. Nakon drugog svjetskog rata alpinizam je postao sve više sport, rasla je potreba po natjecanju s drugim narodima, cilj su postale tuđe, najzahtjevnije planine i stijene, a domače su bile prostor za trening, posebice u zimskim uvjetima. Slijedile su ekspedicije u inostranstvo i slovenski alpinisti su usponima na sve osamtićunjake, penjanjima po najtežim smjerovima i ponavljanjima doma te u inostranstvu, solo usponima i usponima u ledu te alpinističkim skijanjem postali svjetska velesila. Od kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća proširilo se i sportsko penjanje i penjanje u ledu te ekstremno turno skijanje.

Pristigao sam na vrh

Osvojiti vrh srednji je cilj, konačni pak je sigurno vračanje doma.

Ako je itko odmah po prvi put išao na kakvu visoku goru te tako rečeno pretekao prve stupnjeve turističkog redovnog hoda, toliko ga više iznenadio velikanski pogled. Ponavljati će svoje ture, počet će se zanimati za taj ili onaj vrh, željet će saznati imena i općenito orografske okolnosti. (Planinski vestnik, 1895)

Pogled po susjednim vrhovima te toranj, križ ili škrinjica s pečatom govore nam da smo na vrhu planine… Vrijeme je za predah, malicu marendu, tradicionalni krst konopce i kratak pogled u prošlost kada su u pogledu sa vrhova mogli uživati samo oni rijetki pojedinci. Iznimni pogled poziva k novim i zahtjevnijim turama i osvajanjima novih stijena i vrhova.

 

Skoro svaki narod ima svoju svetu goru. Za Slovence to je Triglav, naša najviša, najpoželjnija opjevana i zadivljujuća planina. Povijest uspona na nj počela je u godini 1778., kad je skupina „četiri hrabrih muškaraca“ iz Bohinja uspjela dostignuti njegov vrh. Triglav je u slijedećem stoljeću posebice djelatnošću Jakoba Aljaža postao simbol slovenske nacionalne identitete. Također se i na vrhovima i u stijenama između Slovenaca i Nijemaca zbivalo natjecanje za prevlast. Tu smo Slovenci dokazali svoje samopouzdanje i očuvanje slovenskog obraza. Slovenskim smo planinama branili svoj jezik, kulturu i identitet.

Prvi pristupnici iz vrsta znanstvenika i turista naše su vrhove osvojili pomoću i u pratnji domaćih planinskih vodiča. Već prije toga pa su na mnoge od njih prvo stupili domaći lovci i pastiri, jer napravljenih i osiguranih staza još i nije bilo, svaki je prvi pristup po prohodima, grebenima i stijenama značio i penjaći uspjeh.

Gore ostavljaju tragove

Neka ostanu planine zauvijek svetište onih koji traže sunce!

Kako i svaka umjetnost tako i turizam u sebi čuva veliki etični moment. Svaka umjetnost očišćava i diže naša čula. Neki neobičan uzvišen osjećaj pjeva u tvojoj duši kad stojiš na vrhu visoke planine. (Planinski vestnik, 1895)

Planine su sa svojom ljepotom, nedostižnošću i veličinom od davnina inspirirale i pozivale istraživače, osvajače te ostale putnike te također i umjetnike, koji su do današnjih dana stvorili iznimnu galeriju umjetnina s planinskom tematikom. Njihovu bogatost uvjetuju različiti odnosi do planina, od strahopoštovanja do mističnih doživljajna, od ekstremnih sportskih dostignuća do uživanja u šetanju po prirodnoj okolici i lijepim pogledima. Pokretač kulturnog doživljaja i stvaranja čovjekova je ljubav do planina. Bogato kulturno stvaralaštvo na tom području seže sve od čvrste riječi jednostavnog pastira pa do precizno izraženih osjećaja najvećih umjetnika. Odsjev je i svojevrsne naravnanosti slovenske duše, koja si u planinama stvara svoj duhovni svijet te odabire ih za prostor svojeg domoljublja i nacionalne pripadnosti. Bitnu ulogu pri tome ima Planinski vjesnik, naš najstariji mjesečni časopis, koji izlazi već od 1895. godine.

Vrlina planinarstva je doživljaj planina, koji čovjeku ostane u sjećanju i se kao kaleidoskop sjećanja u različnim oblicima preljeva u raznovrsnu literaturu od stručnih do beletrističkih knjiga, u likovne radove, glazbu, filme, fotografije… ili u doživljaje prepričavanja u krugu prijatelja.